Čarobni cimet – okus dalekog Istoka
Kao jedan od najstarijih začina, cimet se spominje i u Bibliji kao sastojak svetog ulja za pomazanje. A zapise o njegovu korištenju pronalazimo kod brojnih civilizacija i religija. Među njima je najzanimljiviji podatak kako je u povijesti bio toliko rijedak i cijenjen da ga se i spominje kao dar vrijedan kralja. U srednjem su vijeku u njegovu okusu mogli uživati samo bogati. Danas je pak sastavni dio kolekcije začina u kuhinjama diljem svijeta.
Vrste cimeta
Neke će i dalje iznenaditi podatak kako se cimet proizvodi od kore istoimenog drveta. Stablo pripada obitelji lovorika i može narasti do 18 metara u visinu. Do njega se dolazi sječom stabla iz kojeg se izvlači unutarnja kora. Ona se sušenjem formira u štapiće, koji se potom melju ili u komadu koriste kao začin. I dok postoji nekoliko vrsta cimeta, najrasprostranjeniji su cejlonski i kasija, odnosno kineski. Prvi uglavnom dolazi iz Šri Lanke i poznat je kao pravi cimet čiji su slojeviti štapići svijetlosmeđe boje, a okus nježniji i slatkast. Kasija tip dolazi iz Kine i karakteriziraju ga tamni štapići koji se formiraju u deblju dvostruku rolu. Mljevenog ćete ga lako prepoznati po tamnijoj nijansi te jačoj aromi i intenzivnijem okusu.
Cimet pažljivo čuvajte
Cejlonski se cimet kao začin u zapadnjačkoj kulturi uglavnom koristi kao dodatak slatkim jelima. Pa se tako s njime pripremaju poznate rolice, dodaje se ukusnim štrudlama od jabuka. U formi štapića sastavni je dio čaše kuhanog vina te šalice vruće čokolade i kakaa. Na dalekom Istoku kasijski će se cimet često koristiti kao začin slanih jela poput variva te kao dio marinade za mesna jela. Za koji god se cimet odlučili, bilo u formi štapića ili mljeven, čuvajte ga na suhom, tamnom i hladnijem mjestu u čvrsto zatvorenoj posudi. Tako će što duže sačuvati aromu i okus. A kad primijetite kako je izgubio na jačini, vrijeme je da ga bacite i zamijenite novim.
* Sve informacije u ovom članku su informativnog karaktera.
